Astrologija se oduvijek proučavala u mnogim drevnim civilizacijama, njezin nastanak ne možemo vezati uz jedno određeno mjesto. No, astrologija kakvu danas poznajemo i koristimo na zapadu (horoskopska astrologija koja se bavi odgovaranjem na pitanja, predviđanjem zbivanja, analiziranjem osobnosti) je nastala u Mezopotamiji. Tamo je astrologija na početku nalikovala astrologiji drugih naroda. Koristila se uglavnom za proučavanje neba radi znakova koji bi mogli utjecati na vladara i pojave u zemlji. Nakon toga je počela promatrati promjene i pojave na nebu i određivati ispravne obrasce nebeskih kretanja koja su bila povezana sa događanjima na tlu.

Najstarije astronomske zapise možemo pronaći u najranijem babilonskom razdoblju, a prvi poznati zbornik učenja o znakovima potječe iz drugog tisućljeća prije Krista. Drugi zbornik je proučavao Venerina kretanja, te se vjeruje da je bio dio astralne religije – u Mezopotamiji su vjerovali kako su planete i zvijezde povezane s bogovima, ili da su čak bogovi i jedno od najbitnijih božanstava je bila upravo Venera, tj. Ištar. Zvijezde i planeti su za njih bili pokazatelji božanske bolje i oni su ih motivirali na daljnje proučavanje astrologije.

Van der Waerden kaže kako je evolucija astrologija imala tri stupnja. Prvi stupanje je opisan kroz predaju o znakovima, drugi ima zodijak u modernom smislu (12 znakova s 30 stupnjeva). U tom drugom razdbolju se ne izrađuje osobni horoskop, velika pozornost se pridaje tranzitima Jupitera kroz znakove, nema astroloških kuća, a zodijak je tada sideralan. Treće razdoblje je razdoblje horoskopske astrologie i uz njega najviše vežemo Kaldejce (kasne Babilonce) koji su uočili da se planeti ponašaju na sustavan način, te su napravili efermide (tablice koje pokazuju kretanje planeta).
Za daljni razvoj astrologije, bitan je Egipat. Egipćanima je bila bitna astronomija koja se više usmjeravala na proučavanje zvijezda, nego planeta. Presudan događaj za sintezu egipatskih ideja i babilonske astronomije bila je pobjeda Perzije nad Egiptom i osvajanje Egipta i Perzije od strane Aleksandra Velikog. Na taj su način Babilonci i Egipćani bili pod istom vlašću i mogli su razmijeniti znanja. Kako su Perzijanci bili veliki štovatelji astrologije, to je rezultiralo prijenosom astroloških ideja u Egipat.

Za utemeljenje grčke astrologije, važan je Babilonac Berosus koji je živio otprilike 250 godina prije Krista. Njegova djela su bitno utjecala na prve astrološke koncepte u Grčkoj. On je utemeljio astrološku školu na otoku Kosu. Grci su usvajali i razvijali kaldejsku astrologiju, te kreirali vlastitu tradiciju pa je astrologija postala formalna i složena. Helenistička astrologija je spoj egipatske tradicije i filozofskih ideja grčke škole.

Perzijanci su vlastitu tradiciju razvili na temelju astrologije koju su naslijedili od Mezopotamljana i Grka. Njih su 227.godine s vlasti zbacili sasanidski Perzijanci koji su nastavili razvijati njihovu astrološku tradicij, te se u 2 ili 3 stoljeća između zadnjih poznatih helenističkih astrologa i prvih arapskih pojavilo nešto novo. Ta je unprjeđena astrologija imala obrise aspekara, dorađen sustav međudjelovanja planeta i proučavala je Jupiterove i Saturnove cikluse.

Arapi su uništili gotovu svu literaturu zoroastrijskih Sasanida, a tako i astrološku. Oni izravno koriste perzijske i indijske materijale i objedinjuju ih s helenističkim, te današnja zapadna astrologija potječe iz tog doba.

Astrolozi u renesansi su pokušavali očistiti astrologiju od arapskih utjecaja koristeći Ptolomejevo djelo, kao paradigmu racionalne astrologije.

Newton 1687.otvara vrata suvremenoj astronomiji, i nakon 17.stoljeća, astrologija iščezava. Na početku 20.stoljeća ponovno oživljava zahvaljujući astrolozima i teozofima Sepherialu i Alanu Leu.