Tibetanska meditacija

Tibetanska meditacija spada u dio tradicionalne tibetanske kulture. U općem smislu, tibetanska meditacija ima za cilj potaknuti opće zdravlje i blagostanje, ali i omogući napredak i otvori put ka duhovnom prosvjetljenju. Učitelji Tibetanske meditacije ukazuju da njena praktična primjena ima za cilj duhovno i tjelesno ozdravljenje. Tibetanska meditacija se uči godinama i njezina uloga u zdravlju čovjeka je neosporivo velika. Svi praktičari tibetanske meditacije najprije izdvajaju aspekt njene ljekovitosti na zdravlje i dugovječnost.
Tibetanska meditacija za neke praktičare predstavlja meditaciju savršenog mira. Vjeruje se da, bez obzira što ova meditacija ima prirodni i mek pristup, može omogućiti učeniku da osjeti poseban mir koji traje u vremenu.
Shamatha spada u jednu od osnova tibetanske prakse i u prijevodu označava “mir”. Tibetanska meditacija počinje s vježbanja disanja koje su i ovdje naravno od ključnog značaja. Uglavnom se primjenjuje tehnika disanja 21 dah. Nakon toga tijelo kreće s opuštanjem. Nakon izvjesnog vremena i vježbi disanja i opuštanja ulazi se u sljedeći stadij predmet meditacije. Ovaj dio praktičnih vježbi kod Shamathe sastoji se iz četiri dijela:
-Objekt meditacije -kod Tibetanske meditacije predmet meditacije je skoro uvijek Buddha, ali u malom formatu.
-vizuelizacija-odnosi se na objekt i vizualizaciju Bude;
-zadržavanje -Možemo koncentracije vezana za objekt meditacije;
-ostanak -držanje pažnje tijekom cjelokupne meditacije na objektu meditacije;
-Ove Četiri faze Shamathe čine prvi stupanj i najvažniji dio praktičnih vježbi.
Tibetanska meditacija je meditacija kod koje je upornost i rad na koncentraciji od ključnog značaja, ukoliko želimo uspjeti i da imamo produktivne rezultate ove meditacije.